Još od davnina, zbijeni, nepravilni i protrudirani zubi problem su za pojedinca, a pokušaji ispravljanja takvih nepravilnosti, datiraju još od 1000. godine prije Krista. Primitivne (i iznenađujuće dobro osmišljene) ortodontske naprave pronađene su u iskopinama starih Grka i Etrušćana. S razvojem stomatologije u 18. i 19. stoljeću, razni autori opisali su određen broj naprava za “ispravljanje” zuba te izgleda da su ih u to vrijeme stomatolozi sporadično primjenjivali.
Nakon 1850. godine pojavio se prvi tekst koji sustavno opisuje ortodonciju, pod nazivom “Oralni deformiteti”, autora Normana Kingsleya. Kingsley, koji je imao golem utjecaj na američku stomatologiju u drugoj polovini 19. stoljeća, među prvima je koristio ekstraoralnu silu za korekciju protrudiranih zuba. Također je bio pionir u terapiji rascjepa nepca i s tim vezanih komplikacija.
Unatoč radu Kingsleya i njegovih suvremenika, njihov doprinos u ortodonciji ograničava se samo na izravnavanje zuba i korekciju facijalnih proporcija. Malo je pažnje poklanjano okluziji, a kako je za mnoge nepravilnosti uobičajena praksa bila vađenje zuba, tako je ekstrakcija bila često primjenjivana kod slučajeva zbijenosti i krivog položaja zuba. U to doba, kada su intaktni zubi bili rijetkost, detalji okluzalnih odnosa smatrali su se nevažnim.
Krajem 19. stoljeća, u svrhu protetskog liječenja bilo je neophodno razviti koncept okluzije. Kako se koncept protetske okluzije razvijao i postajao sve konkretniji, bilo je logično razvitt koncept okluzije i za prirodnu denticiju. Edwardu H. Angleu, čiji utjecaj je započeo oko 1890. godine, pripisuje se razvitak koncepta okluzije prirodnih zuba. Angle se prvotno zanimao za protetiku budući da je predavao protetiku na stomatološkim fakultetima u Pennsylvaniji i Minnesoti 80-ih godina 19. stoljeća. Njegovo povećano zanimanje za okluziju te kako u terapiji postići normokluziju, dovelo je do stvaranja ortodoncije kao specijalističke struke, a njega predstavilo kao “oca suvremene ortodoncije”.
Razvoj Angleove klasifikacije malokluzija 1890. godine važan je korak u razvoju ortodoncije, ne samo zbog toga što jasno dijeli osnovne tipove malokluzije, već zato što daje prvu jasnu i jednostavnu definiciju normalne, prirodne okluzije. Angleov postulat bio je da su gornji prvi kutnjaci ključ okluzije te da odnos gornjih i donjih kutnjaka treba biti takav da meziobukalna kvržica gornjeg kutnjaka okludira s bukalnom fisurom donjeg kutnjaka. Ako su zubi poredani po lagano zakrivljenoj liniji okluzije uz prethodno spomenut odnos kutnjaka rezultat je normalna okluzija. Ova tvrdnja, dokazana 100-godišnjim iskustvom – osim u slučajevima odstupanja veličine zuba – savršeno opisuje normalnu okluziju.
Angle zatim opisuje tri klase malokluzija, koje bazira na osnovi okluzijskog odnosa prvih kutnjaka: ·
Klasa I: Normalan odnos kutnjaka, ali je linija okluzije nepravilna zbog nepravilno postavljenih zuba, rotacije ili nekih drugih uzroka
Klasa II: Donji kutnjak nalazi se distalnije u odnosu na gornji, linija okluzije nije određena
Klasa III: Donji kutnjak nalazi se mezijalnije u odnosu na gornji, linija okluzije nije određena Angleova klasifikacija obuhvaća četiri klase: normalnu okluziju, klasu I, klasu II i klasu III. Normalna okluzija i klasa I imaju isti odnos molara, a razlikuju se u rasporedu zuba u odnosu na liniju okluzije. Linija okluzije može i ne mora biti pravilna kod klase II i klase III.
Uspostavljanjem koncepta normalne okluzije i klasifikacijom koja obuhvaća i liniju okluzije početkom 20. stoljeća, ortodoncija više nije značila samo izravnavanje nepravilnih zuba, već podrazumijeva i terapiju malokluzija, koje su definirane kao svako odstupanje od idealne okluzije koju je postavio Angle. Kako precizno definirani odnosi zahtijevaju potpunu harmoniju zuba obiju čeljusti, intaktni zubni lukovi postaju jedan od važnijih ciljeva ortodontske terapije. Angle i njegovi sljedbenici bili su žestoki protivnici ekstrakcija iz ortodontskih razloga. Davanjem posebne važnosti okluziji, manje pažnje se pridavalo proporcijama lica i estetici. Angle je napustio ekstraoralnu silu budući da je smatrao kako ona nije neophodna za postizanje odgovarajućih okluzalnih odnosa.
Kako je vrijeme prolazilo, postajalo je jasno da čak i odlična okluzija ne zadovoljava ako je postignuta na račun promjena proporcija lica. To nisu bili samo problemi estetike; često se pokazalo nemogućim zadržati okluzalne odnose postignute produženim nošenjem jake elastične sile s ciljem spajanja zuba, kako su predlagali Angle i njegovi sljedbenici. Ekstrakcija zuba ponovno je predstavljena kao terapijska metoda tridesetih godina prošlog stoljeća, kako bi se zadovoljila estetika lica i potigla bolja stabilnost okluzijskih odnosa.
Rendgenkefalometrija, koja je omogućila ortodontima da mjere promjene položaja zuba i čeljusti uzrokovane rastom i terapijom, počinje se široko primjenjivati nakon 2. svjetskog rata. Ta metoda pokazala je da su mnogi slučajevi klase II i klase III rezultat krivog položaja čeljusti, a ne samo krivog položaja zubi. Primjenom kefalometrije također je postalo vidljivo da se na rast čeljusti može utjecati ortodontskom terapijom. U Europi se razvila metoda “funkcionalne čeljusne terapije“ kako bi se potaknule promjene rasta, dok se u Sjedinjenim Američkim Državama u tu svrhu koriste ekstraoralne sile. U današnje vrijeme i funkcionalne i ekstraoralne naprave koriste se za kontrolu i modifikaciju rasta i oblika.
Početkom 21. stoljeća ortodoncija se razlikuje od onog što je prije učinjeno na tri važna načina:
1. Pažnja je više usredotočena na izgled lica i zubi. Zbog toga roditelji i pacijenti traže terapiju najčešće iz estetskih razloga, a psihosocijalni problemi vezani uz izgled značajno utječu na kvalitetu života pojedinca. Prednosti ortognatske kirurgije omogućile su ispravljanje facijalnih disproporcija, koje prije nije bilo moguće tretirati, a razvoj različitih metoda kompjutorskog snimanja omogućio je ortodontima da zajedno s pacijentima podijele neke detalje vezane uz izgled lica, na način na koji to donedavno nije bilo moguće;
2. Pacijenti sad očekuju, a i jamči im se viši stupanj sudjelovanja u planiranju terapije. Više nije prikladno da doktor autoritativno odredi terapiju za pojedinog pacijenta. Sada pacijent ima mogućnost sudjelovanja u odlučivanju i odabiru različitih mogućnosti terapije – proces koji je moguć zbog metoda kompjutorskog snimanja; i
3. Ortodoncija se sada puno češće nudi i starijim pacijentima kao dio multidisciplinarnog plana terapije koji uključuje i druge stomatološke i medicinske specijalnosti. Cilj nije nužno samo najbolja moguća okluzija ili estetika lica, već i najbolja dugotrajna stabilnost rezultata. Veći naglasak na ortodontskoj terapiji koordiniranoj s drugim specijalnostima doveo je do ponovne integracije ortodoncije u najsuvremeniju stomatologiju, što nije u skladu s Angleovim učenjem, koji ju je pokušavao izdvojiti.
Promjene u ciljevima terapije prikazuju pomak u paradigmi, daleko od naglaska na skeletnim i dentalnim odnosima, a bliže naglasku na oralnim i facijalnim mekim tkivima. Sada meka tkiva prepoznajemo i kao najveće ograničenje ortodontske terapije, ali i kao odlučujući faktor u tome je li terapija uspješna. Treba imati na umu da na ortodonciju utječu biološke, psihosocijalne i kulturološke odrednice. Iz tog razloga, u definiranfu ciljeva ortodontskog tretmana treba razlučiti ne samo morfološke i funkcionalne faktore, već i široki raspon psihosocijalnih i bioetičkih elemenata.
Izvor: Ortodoncija autora William R.Proffit i dr. 2010. godine.
