Dijagnoza u ortodonciji , kao i u drugim stomatološkim i medicinskim disciplinama, zahtijeva prikupljanje točne baze podataka o pacijentu, te izvodi iz te baze podataka koji će sadržavati sveobuhvatan i jasan popis pacijentovih problema. Važno je shvatiti da je za izradu tog popisa potrebno i mišljenje pacijenta i zapažanje liječnika.
Kod dijagnoze, bilo u ortodonciji bilo u drugim područjima stomatologije ili medicine, važno je da se ne usredotočimo previše samo na jedan aspekt pacijentova stanja, a previdimo neke druge pacijentove probleme. Kad se radi o ortodonciji, važno je da se ne uoči samo okluzija, a previdi međučeljusni nesklad, razvojni sindrom, sistemska bolest, paradontološki problem, psihosocijalni problem ili kulturološko okruženje u kojem pacijent živi. Prirodna je sklonost svakog specijalista (a to ne mora biti samo stomatolog) da sve promatra s posebnog stajališta, a problem karakterizira u okvirima svog posebnog interesa. Ta se sklonost mora prepoznati i treba joj se suprotstaviti.
Kratka, dijagnoza mora biti sveobuhvatna, a ne samo jedan aspekt nečega što često može biti kompleksna situacija. Ortodontska dijagnoza zahtjeva širok pogled na pacijentovo stanje.
Takav pristup dijagnozi široko je preporučena u medicini i stomatologiji kako bi se prevladala tendencija da se usredotočimo samo na jedan dio pacijentovih problema. Bit je takvog pristupa stvaranje opsežne baza podataka s primjerenim informacijama, tako da se ne previdi ni jean problem. Iz takve se baze podataka tada izdvaja popis problema koji predstavljaju dijagnozu.
Za ortodontske potrebe, baza podataka je cjelina koja se prikuplja iz tri glavna izvora: (1) pitanja pacijentu (pismena ili usmena), (2) klinički pregled pacijenata i (3) procjena dijagnostičkih podataka, što uključuje modele, rendgenske slike i fotografije. Budući da se za svakog pacijenta neće provoditi svi dijagnostički postupci, jedan je od ciljeva kliničkog pregleda odrediti koje su još dodatne informacije potrebne.
U svim fazama dijagnostičke procjene specijalist može tražiti više detaljnih informacija nego što to čini opći stomatolog, i to je zapravo glavni razlog što se pacijent upućuje specijalistu. Specijalistu je moguće prikupiti više dijagnostičkih informacija, koje često nisu dostupne općem stomatologu. U ortodonciji je primjer za to kefalogram. Usprkos tome, osnovni pristup je isti.Savjesni stomatolog slijedit će iste korake kao i specijalist da bi procijenio pacijenta i upotrebit će isti pristup planiranju terapije, ako sm provodi zbrinjavanje pacijenta. Iz knjige Ortodoncija od Wiliam R. Proffit, 2010.